O održivom razvoju i održivoj prehrani razgovarali smo s Nerinom Sarkotić Antolković iz EDIC-a Sisak. Emisiju poslušajte u petak, 24. srpnja od 9,30 sati!

 

Što znači pojam održivi razvoj?

Pojam održivog razvoja prvi je put u svome djelu “Sylvicultura oeconomica”, u 18. stoljeću zabilježio Hans Carl von Carlowitz prilikom čega je rekao da se smije iskrčiti samo toliko šume koliko kroz plansko pošumljavanje može ponovo narasti, što znači da poštujući održivi razvoj smijemo eksploatirati obnovljive resurse (sirovine) samo toliko da se mogu sigurno obnoviti.
Prva međunarodna definicija “održivog razvoja” zabilježena je 1987. u završnom dokumentu UN-a, “Naša zajednička budućnost”, u kojemu je rečeno kako razvoj koji će imati budućnost podrazumijeva da sadašnja generacija zadovolji svoje potrebe na način da ne ugrožava mogućnost budućih generacija da i one zadovolje svoje potrebe.
Tri su komponente održivog razvoja: ekonomska, socijalna i ekološka komponenta i bitno je da su one u ravnoteži budući da jačanjem i prevladavanjem bilo koje od tri komponente slabe ostale dvije. Naš planet se nalazi u ravnoteži, a mi to stanje ravnoteže moramo samo podržati.
O čemu je potrebno voditi posebnu pažnju prilikom eksploatacije?
Održiva eksploatacija posebno je važna za sirovine koje se sporo obnavljaju, poput nafte i plina, eksploatacija prašuma, iskorištenje ugljena, iskorištenje radioaktivnih ruda. Mi smo već danas potrošili sirovine budućih generacija tako da moramo radikalno promijeniti način razmišljanja, način proizvodnje, ali i potrošnje dobara i usluga.
Kod održivog razvoja vrlo je bitno voditi računa i o racionalnoj upotrebi pitke vode u domaćinstvu i industriji pa temelji razvoja naše civilizacije trebaju biti ekološka poljoprivreda i neškodljiva industrija, ali u ravnopravnoj ulozi s proizvodnjom energije iz obnovljivih izvora te promet održivim prijevoznim sredstvima (električna i hibridna prijevozna sredstva).
Što svatko od nas može napraviti „u svome dvorištu“? Kako pojedinac može sudjelovati u održivom razvoju i tako štedjeti novac, ali i planetu?
Održivi razvoj podrazumijeva i jedan poseban način življenja svakog od nas. Umjereno korištenje mesnih proizvoda, racionalna upotreba pitke vode u domaćinstvu, kupovina domaćih, a ne uvoznih proizvoda, minimiziranje kupljene ambalaže, isključivanje “stand-by” modusa za električne uređaje prilikom odlaska na spavanje, korištenje štedne rasvjete, korištenje javnog prijevoza ili pješačenje umjesto vožnje automobilom…
U zadnjih 200 godina potrošili smo resurse budućih generacija, doveli zemlju do globalnog zagrijavanja i prouzročili efekt staklenika. Klima se na planetu poremetila.”

Kako se u zemljama Europske unije odnosi prema održivosti?

U zemljama Europske Unije pojam održivog razvoja vrlo je poznat i raširen, ali prakticiranje održivog razvoja ide nešto teže. Veliki problem stvara i elektrootpad koji se najčešće izvozi u afričke zemlje i tamo se reciklira, a nereciklirani dio spaljuje se ili ostavlja odbačen u prirodi. Na taj način se pridonosi neodrživom razvoju naše planete.
Održivi razvoj u Europskoj Uniji ne možemo promatrati poput trenda ili prolazne mode. Održivi razvoj je način življenja svakog od nas. Održivi razvoj je put kojim sprječavamo destrukciju i uništenje planeta na kome živimo. Put koji omogućava racionalno korištenje sirovina, put koji učvršćuje i podupire međugeneracijsku solidarnost. Održivi razvoj nas udaljava od masovne proizvodnje proizvoda i dobara, ali nam istovremeno omogućava umjereno i dugoročno uživanje u „potrebnim” proizvodima i dobrima.
Prakticiranje održivog razvoja započinje već u vrtiću, nastavlja se u školi, kasnije u tvrtci ili koncernu, a kruna takvog načina življenja postiže se u trećoj dobi.

Što je s održivom prehranom?

Dvadeseto stoljeće bilo je doba izuzetno velikog napretka u svim područjima znanosti. Ovaj napredak u razumijevanju svijeta, u znanjima i tehnikama donio je veoma velike promjene u naše živote. Energetski visokovrijedna hrana danas je dostupnija nego ikad u povijesti čovječanstva i velikoj većini ljudi više nije problem zadovoljiti osnovne potrebe za unosom kalorija već kako jesti kvalitetno po prihvatljivoj cijeni.

Iako je u vrijeme visokih troškova života vjerojatno nezahvalno govoriti o tome da je hrana danas dostupna i jeftina, činjenica je da je to upravo tako. Ne tako davno, prije svega jedan do dva naraštaja meso se jelo jedanput do dva puta tjedno. Prehrana se puno više zasnivala na povrću i žitaricama. Iz današnje perspektive se takva prehrana čini zdravom, no zapravo je bila manjkava po pitanju dostupnosti hranjiva i energetskoj vrijednosti. Zanimljivo je da su ljudi danas viši oko jedanaest centimetara nego krajem devetnaestog stoljeća. Podatak koji se objašnjava upravo kvalitetnijom prehranom i zdravstvom.

Poljoprivredni proizvodi dostupni današnjem prosječnom kupcu proizvedeni su znatno drugačijim načinom nego prije sto godina. I ne samo to, kemijski sastav i okus također su često drugačiji. Sve je to rezultat promjena u načinu uzgoja životinja i bilja, ali i u onome što ne vidimo, u samim životinjama i biljkama koje uzgajamo. Sorte i pasmine koje su danas u uzgoju plod su dugogodišnje selekcije (uglavnom na prinos). U usporedbi sa starima često daju gotovo nevjerojatne rezultate. Pilići su utovljeni već za tri mjeseca, pšenica za kruh je puno kvalitetnija.

I sve to ima svoju cijenu. Velika većina kulturnog bilja danas se uzgaja na velikim površinama upotrebom mehanizacije, industrijskih gnojiva i sredstava za zaštitu bilja. Na prvi pogled plodne zelene površine, zapravo su zelene pustinje na kojima je bogatstvo životne raznolikosti zamijenila jedna poljoprivredna kultura i svega mali broj vrsta živih organizama koji su se uspjeli prilagoditi životu u zelenoj pustinji. Cijeli proces puno više sliči industrijskoj proizvodnji nego poljoprivredi naših starih.

Ciljana selekcija na prinos često je stvarala sorte osjetljive na bolesti dok se uzgojem u monokulturi problem još i povećao. Kada ovome dodamo još i štete koje nanose štetnici i korovi, isplativost ovakvog uzgoja vrlo lako može doći u pitanje. Jednostavan i jeftin odgovor pružila je kemijska industrija. U početku je intenzivna kemijska zaštita davala izuzetno dobre rezultate. Bolesti i štetnici su nakratko postali znatno manji problem, a glasovi onih koji su upozoravali da prevelika i neselektivna primjena pesticida može imati izrazito nepovoljan utjecaj na okoliš, ali i zdravlje ljudi, u doba opće vjere u moć kemije nisu dopirali daleko.

Drastičan primjer ovakvog pristupa danas vidimo na ostacima Aralskog jezera. Dugogodišnji uzgoj pamuka na velikim površinama uz navodnjavanje i prekomjernu upotrebu pesticida isušio je jezero i zatrovao okoliš. Od onog što je nekoć bilo četvrto po veličini jezero na svijetu ostali su samo žalosni ostaci. Isušeno dno nekadašnjeg jezera danas je pustinja puna ostataka pesticida, a bolesti dišnih puteva i deformacije novorođenčadi, svakodnevica su ljudi koji tamo žive.

Nije samo problem onečišćenja okoliša uzrokovao potrebu za promjenom pristupa. Intenzivan uzgoj uz prekomjernu primjenu kemijskih sredstava vremenom dovodi do cijelog niza problema. Suzbijemo li, na primjer u voćnjaku sve kukce, i štetne i korisne, štetni će se kukci u odsustvu svojih prirodnih neprijatelja ponovo brzo namnožiti. Jedino rješenje tada je ponovljeno suzbijanje. Ovakav pristup funkcionira (i znatno zagađuje okoliš) sve dok štetnici ne postanu otporni na suzbijanje, a kako je prilagodljivost u samoj biti svih živih organizama, na pojavu otpornosti u pravilu ne treba čekati dugo. Ovakav uzgoj vremenom postaje neisplativ.

Ovo je samo prikaz jednog od mnogih problema s kojima se intenzivna poljoprivreda, usredotočena na postizanje visokog profita, suočava. Danas sve češće govorimo o potrebi održive poljoprivrede. Poljoprivredna praksa ne bi smjela trajno narušavati kvalitetu tla i zagađivati okoliš. Čak i više od toga, trebala bi uzgajanim životinjama pružiti minimum kvalitete životnih uvjeta, a poljoprivrednicima omogućiti bolje uvjete života.

Kakvo je stanje kod nas?

Stvari se polako i kod nas mijenjaju na bolje. Država izravno potiče „zelenije“ pristupe poljoprivredi. Za dobivanje subvencija na natječajima poljoprivrednici dio ulaganja moraju uložiti u obnovljive izvore energije ili strojeve koji će omogućiti bolje upravljanje tlom i vodom. Poljoprivrednici se u zaštiti bilja sve više oslanjaju na dobru praksu i upotrebu nekemijskih sredstava. Sve se više proizvođača bavi integriranom i ekološkom poljoprivredom.

Usredotočenost poljoprivrednih proizvođača i prehrambene industrije ne ograničen broj najprofitabilnijih biljnih i životinjskih vrsta nužno je uzrokovala smanjenje raznolikosti hrane. Velika većina industrijski prerađene hrane koju nalazimo na policama u trgovinama napravljena je od svega nekoliko biljnih vrsta i obogaćena dodatnim aromama. Prirodna želja ljudi za slatkim, slanim i masnoćom uzrokovala je da takvi proizvodi često sadrže prevelike količine šećera, soli i masnoća, a učestala prehrana takvom hranom sve češće šteti zdravlju. Paradoksalno je da upravo ono što je našim starima u prehrani nedostajalo, danas zbog prevelike konzumacije uzrokuje bolesti i često skraćuje živote. Stoga danas također možemo govoriti o potrebi za održivom prehranom.

U doba užurbanog životnog stila često je teško paziti na izbor hrane, no imamo li na umu nekoliko osnovnih pravila i pokušamo li ih se držati, možemo učiniti puno za svoje zdravlje. Općenito, preporučljivo je jesti što manje unaprijed obrađene hrane, izbjegavati prekomjeran unos masnoća i soli, i što je osobito važno, šećera koji je često znatno prisutan upravo u prerađenim prehrambenim proizvodima.

Odgovornost je prije svega na nama samima. Posjetite s vremena na vrijeme tržnicu, zavirite u trgovini na police s povrćem. Već i male razlike u navikama, dugoročno mogu donijeti velike prednosti. Uz zadržavanje dobre mjere u izboru namirnica, nije teško jesti ukusno i zdravo.

edic

Više informacija na www.edicsisak.eu

 

 

 

Održivi razvoj i održiva prehrana
3.00(2 glasova)
Komentara(0)

Napišite komentar