Budimo povezani

Hej, tražiš nešto?

Ostalo

Neka nam živi bratstvo ustaša i partizana

Masno otisnuti naslovi vrište s neskrivenim bijesom da je suza u Gospođinom oku bila neiskrena, da je narator histerično recitirao Lijepu našu, da su cvjetni aranžmani bili neukusni, da je popis uzvanika preuzet sa popisa za doručak u Remetinečkoj menzi, da su povijesne odore anakrone čak i da je gospođa Šverko pjevala kao da je progutala knedlu.

Masno otisnuti naslovi vrište s neskrivenim bijesom da je suza u Gospođinom oku bila neiskrena, da je narator histerično recitirao Lijepu našu, da su cvjetni aranžmani bili neukusni, da je popis uzvanika preuzet sa popisa za doručak u Remetinečkoj menzi, da su povijesne odore anakrone čak i da je gospođa Šverko pjevala kao da je progutala knedlu.

 

Koliko žuči može izazvati jedan događaj koji po svojoj formi ima potpuno jasne granice, ciljeve i smisao, a zove se ustoličenje novoizabrane predsjednice Republike Hrvatske. U svom sadržajnom dijelu taj je čin za neke bio i više od rutinskog događaja, nabijen emocijama, ponosom, kolektivnom memorijom,  povjesničarima je taj događaj upotpunio popis povijesnih  datuma jer po prvi puta samostalna Hrvatska ima predsjednicu dok je za kritičare nesklone Gospođi to bila parada kiča, patetike i neukusa.

Inauguracija je završni čin jednog procesa koji se zove Izbor za predsjednika države. Biračko tijelo je reklo svoje, vjerodostojnost rezultata je potvrđena od nadležnih institucija i sva ta ceremonija na Markovu trgu je samo dio protokola koji se obavlja kada se steknu svi zakonom propisani uvjeti. Za svakog dobronamjernog i politički neutralnog promatrača taj bi se događaj mogao uspoređivati sa sličnima u drugim europskim zemljama gdje se takve prilike dijelom mogu doživjeti i kao turistička atrakcija.

No, u našoj se zemlji  poštivanje protokola, zakona i dobrih običaja doživljava na osobito intiman način. Nije li mi izabrana osoba po volji onda će  i sva pravila igre doći u pitanje jer jednostavno, ne mogu se pomiriti s činjenicama koje iskaču iz mog vlastitog diskursa. Jesam za demokraciju, ali se u toj demokraciji mora raditi samo kako ja mislim da je dobro. Tako se ponaša i legalno izabrani prvi ministar u Vladi. Izbori su rekli svoje, ali on uporno tupi po svome i pokušava umanjiti rezultate tih izbora tako da se cereka, krevelji, radi grimase, uskraćuje čestitke i rukovanje, a i kad to čini, imate osjećaj da će u zadnjem trenutku povući desnicu i ciknuti: A, jesam te, a? Klipan!

Mediji se bore za svoju koricu kruha i već su odavno shvatili što će prodati vijest. Naslov! A on mora imati takt, ritam, tempo i melodiju od kojeg će i najhladnokrvnijeg čitatelja obliti hladan znoj kada pročita da ustaška zmija ponovo plazi Hrvatskom, da se tamo negdje zvecka oružjem i kamama, da prijeti bratoubilački rat i slično. Znači, ustaše nadiru, a tko će im se suprotstaviti nego partizani. Tako i partizanska publika ima priliku provjeriti jesu li nauljene udarne igle, hoda li glatko zatvarač i jesu li cijevi većeg kalibra čiste i uglancane. Odlično! Kada je tako onda se točno zna tko nam je protivnik, koje su njegove ambicije, koliko je jak i napokon koju ćemo taktiku izabrati da bismo ga pobijedili. Za vrijeme i netom poslije izbora svi ti zdrugovi, rojnice, satnije, čete i divizije prodefiliraju našim medijima i već nakon par tjedana se uredno vrate u svoje kasarne, vojarne, tabore i logore i život se vraća u svakodnevnu rutinu, minusima po računu, ovrhama, neisplatama plaća, deviznom tečaju, odlasku zubaru, odlasku u školu, odlasku iz Hrvatske.

Za razumjeti je da su naši partizani i naše ustaše već u godinama i da ne mogu dulje od tjedan dana nastupati po bojištima diljem Hrvatske pa će  njihove doktrine preuzeti nešto mlađi i bitka će se  nastaviti na drugom bojnom polju. U Saboru. I dok je god ta podjela tako čista i jasna, neće biti nestabilnosti i kriznih situacija. U jednom ciklusu će na vlasti biti ustaše, a u drugom partizani. I jedni i drugi će imati dovoljno vlastite publike i sličnomišljenika da im osiguraju pobjedu na izborima. Dobro, nekada se može zalomiti da jedni ili drugi spoje i dva mandata, ali to je više iznimka nego pravilo. I tako je za našu mladu demokraciju najbolje da ciklička smjena vlasti bude pod kontrolom jednih ili drugih jer na kraju krajeva pa mi smo svi svoji.

Zbog te činjenice da smo ipak „ svi svoji“  Milanović zaključuje da u Hrvatskoj nije moguće  postići konsenzus po bitnim pitanjima jer su razlike toliko velike i nepremostive da ih je gotovo nemoguće nadživjeti. Ipak je sudbina zemlje ispred konsenzusa. Jer što bi se desilo kada bismo se svi ujedinili oko gorućih pitanja svakodnevice i ne bismo trošili energiju na isprazne rasprave i neplodne pokušaje da se poboljša gospodarska slika zemlje. Kada bi nam to bio fokus interesa onda nitko ne bi zarezivao Milanovića i druge  „milanoviće“ jer bi strašenje ustašama i partizanima samo moglo nasmijati svakog onog kojemu je posao i napredak na prvome mjestu. To,  jasno, nikako ne isključuje domoljublje i sve one vrijednosti za koje su se borili naši preci, naši suvremenici i  mi sami. Ne bi nas imao tko strašiti avetima prošlosti jer bi nas u tome slučaju interesirala budućnost nas i naših potomaka. Cijenili bismo povijest i nikako ne bismo zaboravljali na sve žrtve koje su utkane u našu Domovinu jer nešto bismo i naučili od povijesti i zle kobi koja nas je stoljećima pratila kao kolektivitet.

Kada bi bilo tako, a kako nije, onda bi nestalo komocije političkih elita koje uporno dijele hrvatski politički korpus na dva tabora želeći njime manipulirati i po potrebi ih konfrontirati kada je to oportuno. I dok je taj dualizam na sceni, kojiputa ćemo promijeniti tu scenu novim i modernijim kulisama, a nekada ćemo promijeniti samo kostime, a glumci će ostati isti,nekada će glavnog glumca na sliku i priliku zamijeniti njegova alternativa. Kao što reklama kaže: Svatko ima svog duplića.

Masno otisnuti naslovi vrište s neskrivenim bijesom da je suza u Gospođinom oku bila neiskrena, da je narator histerično recitirao Lijepu našu, da su cvjetni aranžmani bili neukusni, da je popis uzvanika preuzet sa popisa  za doručak u Remetinečkoj menzi, da su povijesne odore anakrone čak i da je gospođa Šverko pjevala kao da je progutala knedlu. Stvarno imamo novinarstvo s istančanim sluhom i multimedijalnom izobrazbom. I nacionalna televizija se upregla kako bi što efektnije prenijela događaj tako da se gospođa komentatorica uživila u ulogu tračerice kao što svako jutro i radi na jutarnjoj kavi. Jer, kako je rekla, to je povećalo gledanost. Mašala!

Ta je čitava parada trajala sat vremena, ali je zato dala štofa za najmanje dva tjedna rasprava, analiza i cjepidlačenja naše novinarske kaste. I na kraju, osobno sam vrlo zadovoljan viđenim iz nekoliko razloga. Jedan je od njih da konačno imamo ženu na mjestu za koje se uvijek mislilo da je rezervirano za muškarce. Drugo, sama ceremonija je prošla u uljuđenoj i opušteno-domoljubnoj atmosferi bez pretjerane patetike i simbolike i na kraju, sam sastav sudionika ceremonije je preslik našeg društva koji je takav kakav već i jest, a nekoliko zvižduka na račun političara je više dokaz pomanjkanja roditeljske ljubavi nego mržnje i demokratskog odgoja. Ipak smo mi svi svoji.

Još vijesti

Copyright © 2021 Quirinus Portal Sva prava pridržana.