Budimo povezani

Hej, tražiš nešto?

Ostalo

Dobro došli u realnost

Ne radi se tako, dragi Zorane! Ne izazivaj jer reakciju nećeš izazvati. Nitko ozbiljan ne trza na djetinje eskapade.

Ne radi se tako, dragi Zorane! Ne izazivaj jer reakciju nećeš izazvati. Nitko ozbiljan ne trza na djetinje eskapade.

Ja sam u prvoj polovici svojih „srednjih“ godina. To vam je vrlo osjetljivo doba. Zato ako imate posla sa pedesetogodišnjacima pokušajte nas prihvatiti takve kakvi već jesmo sa svim manama  i vrlinama. I budite tolerantni jer mi smo nježne dušice s kojima treba oprezno, pažljivo i strpljivo. A to je sve zato što u tim godinama misliš da puno znaš i da sve možeš, ali te baš neće karta, okolina te  ne razumije i onda te to frustrira.  Da, frustracija je dosta česta kod nas rođenih u drugoj polovici 20-tog stoljeća. Živo se prisjećam osamdesetih i svoje mladosti. Pa to je faktički bilo jučer i neki događaji su toliko svježi da i u ovom trenutku mogu osjetiti mirise i čuti zvukove onog doba.  Ne želim si priznati da fizički nisam sposoban za neke radnje koje sam kao mlađi s lakoćom obavljao. Za sve zlurade moram napomenuti da još uvijek bez problema navlačim čarape, a kada se dobro razgibam vrhovima prstiju mogu dodirnuti pod. Eto, toliko o srednjim godinama.

Gospodin Ivo Josipović je u drugoj polovici svojih „srednjih“ godina i on je isto tako osjetljiv i tankoćutan, a to ni ne čudi jer ipak je čovjek umjetnik, kompozitor a ne samo pravnik. I upravo zbog njegove osjetljivosti na realan svijet on komponira izvrsne glazbene kompozicije. To je u suštini definicija umjetnosti: bijeg od stvarnosti, od realnog svijeta u imaginarni, nestvarni, stvoren po ideji i želji kreativnog kompozitora. Zato je umjetnost za odabrane, glazba pogotovo i bijeg u njena prostranstva čovjeka dovodi do ekstaze, bolje percepcije svijeta oko sebe. Glazba je moćna i vrlo vrijedna za zdravlje društva. I Konfucije je znao reći da je država dobra onoliko koliko je dobra glazba u njoj.

Pa kada je tome tako čemu gospodinu Josipoviću ideja  da Izbore koje je izgubio misli da ustvari nije izgubio. Netko mu je iz izbornog stožera vjerojatno udvornički došapnuo da nije fer da on izgubi izbore kada su sve ankete govorile da će pobijediti sa visokim postotkom. I isti ti čankolisci su počeli tražiti način kako da opravdaju same sebe i da ponište sve krive poteze koje su vukli u kampanji, jer izgubio je Ivo Josipović, ali izgubili su i svi oko njega. Savjetnici, nadsavjetnici, analitičari, marketinški stručnjaci. Svi su oni bili uvjereni kako će slijedećih pet godina lakim tempom provoditi dane i biti bezbrižni. I Ivo ne može izgubiti, bili su uvjereni. Samouvjereni. A Ivo je izgubio. Za koliko? Za malo, ali dovoljno da počne skupljati svoje krpice i da nastavak karijere traži na Sveučilištu. Ni to nije tako loše. Biti profesor, kompozitor i što sve već ne je isto tako časno i lijepo i neće njemu ništa nedostajati u budućnosti.

Kako je taština jača od pameti gospodin bivši predsjednik je krenuo u pravnu eskapadu i preko svojih adlatusa počeo slati poruke da je pobjeda gospođe Kolinde Grabar-Kitarović u najmanju ruku upitna jer u obzir se nisu uzeli nevažeći glasovi što onda mijenja i odnos  postotaka, a po članu tog i tog zakona dolazi do diskrepance sa Ustavom RH. Bla, bla, bla. A ponio se kao gentleman kada je Gospođi čestitao odmah nakon neslužbene objave rezultata iz DIP-a. I svi smo rekli kako je to prava, muška i viteška gesta i još smo rekli da je Ivo Josipović gospodin. A on to i jeste i ne razumijem zašto je podlegao atmosferi pritiska svojih suradnika kojima je jedino stalo do vlastite komocije nego do viteštva, dostojanstva, građanske uljuđenosti. Njihova politička pozicija je jedini kriterij i mjerilo i sustav životnih vrijednosti. To su sve razmaženi srebroljupci, plačibabe i uskogrudne cvilidrete.

Milanović nije plemeniti vitez, a nije niti gospodin. On je ipak samo slučajni premijer i to je sam priznao. Ne čestitati Gospođi na pobjedi je gesta malog Zokija kome su stariji klipani uzeli špekule pa on bijesan od nemoći stoji i plače u pješčaniku tako da mu suzice otapaju prašinu na obrazima. Meni je takvog dječarca žao i rado bih te starije klepnuo iza ušiju, ali si mislim, pa neka se mali Zoki kali da bude u budućnosti čvrst i nepokolebljiv jer realnost oko nas je surova i neće ga imati tko braniti ako se ne bude znao sam obraniti.

A djeca znaju biti okrutna pa će tako Zokija zadirkivati i dobacivati da je plačibaba, cvilidreta i stavljat će mu figu pod nos što je uvreda koja se ne smije oprostiti. To povlači ili šaku u nos ili bijeg kući. Zoki je uporan i nepokolebljiv, ustrajan i tvrdoglav i neće pa neće nazvati Gospođu i reći samo par riječi: Čestitam  Vam gospođo na pobjedi!  Na taj bi način priznao svojim građanima da su dobili ono za što su glasali i da je igra gotova. Idemo dalje, izbori su svršili, čekaju nas novi izazovi.

Neće premijer na taj način. Jača je neobuzdana priroda štemera sa zagrebačkih ulica od dobro odgojenog mladića čije su kvalitete prepoznate u društvu da je dogurao i do  prvog čovjeka izvršne vlasti. Ljutica je prozvao sve svoje građane u naletu bijesa da su zadružni lopovi, kriminalci, pripadnici sekte i još štošta.

Ne radi se tako, dragi Zorane! Ne izazivaj jer  reakciju  nećeš izazvati. Nitko ozbiljan ne trza na djetinje eskapade.  Ozbiljan će čovjek na takve ispade samo odmahnuti rukom i ponuditi djetetu lizaljku, lilihip ili šećernu vunu. Neće se narod upecati na udicu pa da Zoranu ponudi  alibi kako bi mogao upotrijebiti silu i represiju. Ovu situaciju će smiriti vrijeme i netko ozbiljan iz bliže radne sredine kada kaže: Premijeru, izgubili smo Izbore valjalo bi Gospođi čestitati i zaželjeti joj uspješan rad za opće dobro.

Još vijesti

Copyright © 2023 Quirinus Portal Sva prava pridržana.