Što su imali na umu idejni tvorci ujedinjene Europe? Pokrenuli su projekt Zajednice za ugalj i čelik s namjerom da omoguće suradnju među zemljama sučeljenim u Drugom svjetskom ratu. Tako su počeli surađivati nekada ljuti protivnici Njemačka, Francuska, Italija, Belgija,Danska Luksemburg. Suradnja u oblasti industrije dovela je do jačanja povjerenja i spoznaje da je sve bolje od rata čije su posljedice još bile vidljive diljem Europe.Na političkom planu zemlje oko Zajednice za ugalj i čelik obvezale su se na razvoj demokracije, poštivanje građanskih prava i promicanje ideja razumijevanja i tolerancije.
Kada je riječ o građaninu pojedincu, idejni tvorci združene Europe obećavali su slobodan i bogat život, blagostanje pojedinca i njegove obitelji. Ukratko, u njihovoj viziji, združena je Europa trebala biti mjesto izobilja, mjesto gdje teku med i mlijeko.
Što danas, šest desetljeća kasnije imamo u Europi? Svako malo ulicama neke europske metropole poteče mlijeko, ali medu ni traga ni glasa. Zašto teče samo mlijeko? U Francuskoj, Belgiji, Danskoj, Italiji i drugim zemljama Europske Unije mlijeko teće ulicama jer ga u znak prosvjeda prosipaju mljekari, nezadovoljni poljoprivrednom politikom EU u cjelini, ili nacionalnim politikama i zakonodavstvom u oblasti agrara.
Tako je bilo i prošloga tjedna kada su nezadovoljni mljekari prosipali rijeke mlijeka u Bruxelesu, pred sjedištem EU i francuskom gradu Nantesu. Tražili su veće otkupne cijene mlijeka, jer sadašnje, tvrde, ne pokrivaju troškove proizvodnje,Prijašnji prosvjedi diljem Europe bili su usmjereni spram politike poticaja, odobravanja globalnih kvota proizvodnje na nivou cijele Unije ili pak na poreznu politiku za poljoprivrednike.
Sve ovo ukazuje na jedan apsurd. U zemljama Europske Unije najčešće prosvjeduju i javno negoduju poljoprivrednici, a Unija, od ukupne svote iz svih svojih fondova, najviše odvaja za poljoprivredu, nešto više od 40 posto. Ostatak je namjenjen prometu, zdravstvu, obrazovanju, razvoju sudstva, zajedničkoj obrambenoj politici, očuvanju stabilnog moneternog sustava. Ukratko, poljoprivreda, proizvodnja hrane je nešto ćemu se u tijelim EU posvećuje najviše pozornosti i, dakako, novca. Naizgled, poljoprivrednici, pa i proizvođaći mlijeka, nemaju razloga za prosvjede.
Međutim, Europska Unije nije idilična, arkadijska udruga. Sastavljena je, ovoga časa, od 28 država od kojih svaka ima svoju gospodarsku, političku i kulturnu tradiciju, sustave vrednosti koji nisu nestali ulaskom tih zemalja u EU. Za primjer može se razmotriti Danska i Francuska, Po površini i broju stanovnika, Francuska je jedna od najvećih članica EU, a Danska je, po istim mjerilima jedna od najmanjih. Pa ipak, poljoprivrednici u obje zemlje dobivaju godišnje gotovo jednak iznos poticaja. Francuzi se bune jer su brojni i misle da im se dio poticaja uzima i dodjeljuje Dancima. Ovi pak tvrde da su produktivniji, što je činjenica, i da se od njih oduzima i daje Francuzima. Onda, svako malo zaredaju prosvjedi pa se na ulicama Kopenhagena, Bruxellesa ili Pariza zatalasaju rijeke prolivenog mlijeka, trgovi budu pokriveni bačenim maslacem, a prilazi vladinih zgrada zaprečeni bačenim stajskim gnojem. Živo i veselo!
Dakako, nije samo poljoprivreda kamen spoticanja unutar EU i među zemljama članicama. Tu su prijepori oko fiskalne i monetarne politike, odnosa spram emigranata, energetske i prometne politike, mjera izlaska iz dugoročne recesije, mjere za suzbijanje nezaposlenosti i na kraju, pitanje svih pitanja: štednja ili potrošnja? Njemački ili Francuski recept? Mogu li zemlje i narodi, sučeljeni u ratu, prebroditi sujete i nepovjerenja, duboko sakrivena u srcima pojedinaca i pronači zajedničko rješenje? Odgovor se još traži.
Za istinu, ne prosvjeduju samo poljoprivrenici. Glas prosvjeda dižu i zaposleni u javnim službama, liječnici, učitelji i profesori, učenici i studenti, nezaposleni i umirovljenici, piloti velikih zrakoplovnih kompanija i rudari. Svi misle da bi im u ujedinjenoj Europi trebalo biti bolje, da bi trebao, u prenesenom značenju, poteči mede, a ne da stvarno teče mlijeko kako znaqk nezadovoljstva poljoprivrednika. Zato se često iz redeova onih drugih prosvjednika može čuti glas nezadovoljstva. Zašto negoduju poljoprivredenici kada im Europa daje najviše novca? Odgovor je jasan. Zbog opće krize u kojoj poljoprivrednici ne mogu prodati proizvode jer oni drugi, nezaposleni, umirovljenici, učitelji i ini nemaju novca da kupe poljoprivredne proizvode. Dok se to ne riješi, mlijeko će i dalje teći, a na med će Europa još malo pričekati.
