‘Od svih običaja tijekom godine božićni običaji, kao dio zimskog godišnjeg ciklusa, obuhvaćaju najviše vremena, najbrojniji su i najraznovrsniji. Tu se međusobno prepliću stara pretkršćanska vjerovanja i kršćansko svetkovanje rođenja Isusa Krista – Božića. Te dvije razine običaja u višestoljetnom preplitanju u nekim su se dijelovima stopile, pa su se brojni nekršćanski elementi prilagodili kršćanskom svjetonazoru. Moslavački božićni običaji počinju 4. prosinca na sv. Barbaru sijanjem božićne šenice ili od 13. prosinca, blagdana sv. Lucije, a traju do Sveta Tri Kralja’- podučava nas prof. Slavica Moslavac, ravnateljica Muzeja Moslavina u Kutini.
Muškarci u Moslavini na blagdan sv. Lucije počeli su izrađivati male drvene stolice- tronošce, koji su morali biti dovršeni do Božića kako bi ih nosili na polnoćku. Na misi bi stali na nju i tobože vidjeli svakog tko se bavi ‘coprijama’. Djevojke su pak na jedanaest papirića zapisivale imena potencijalnih muževa, a do Božića bi svakodnevno izvlačile po jedan papirić i bacale ga u vatru. Posljednji koji bi ostao značio bi budućeg muža, a ako je bio prazan, to je značilo da se neće udati.
Kada je riječ o kićenju doma, kućegospodar bi, kaže Slavica Moslavac, u kuću donosio buć i svežanj ili snop jačmene odnosno pšenične slame i polagao ga ispod stola.
U Voloderu je, ističe, običaj bio da kućegospodar sjedne na slamu, držeći pritom u jednoj ruci vino a u drugoj kruh. Tek kasnije i djeci je bilo dozvoljeno da sjednu na slamu i traže u njoj skrivene jabuke, orahe i slično.
Domaćica je pak uređivala blagdanski stol, koji se prethodno morao posebno oribati. Najprije se stol posipavao žitkom u stol u obliku križa od istočnog ugla stola prema zapadnom i obrnuto. Preko žita se sipala slama, a usred stola stavljao novac da bi naredna godina bila bogata. Njega se kasnije davalo župniku pri posveti doma, ili se pak kao dar nosilo u crkvu. Tek nakon toga na božićni stol polagao se svečani stolnjak. Na ugao stola stavljala se zelena pšenica, kuglof u sredinu kojega dolazi zelena grančica, posudice raznog žita u koje se umetala svijeća koja je simbolizirala vječno svjetlo. Postna večera bila je, naglašava Slavica Moslavac, vrlo skromna, a nakon nje kitio se bor vilinskom kosom, bombonima, lančićima i ružicama od krep papira.
Prije oglašavanja zvona za polnoćku, nitko nije izlazio iz kuće osim u slučaju krajnje nužde, a nakon ponoćne mise uslijedila obilna večera u kojoj se često znalo i pretjerati. Jela se pečenica, orahnjače, makovnjače, pilo se vino i rakija.
Na Božić je prvi čestitar koji je dolazio u kuću morao biti muškarac, jer pojam muškosti simbolizirao je sve obilje, plodnost, sreću i blagostanje. A, prema riječima Slavice Moslavac, u narodnom shvaćanju Božić je trajao tri dana. Na Novu godinu bio je običaj rano ustati i umiti se vodom u kojoj je stajala crvena jabuka, koja je predstvaljala zdravlje. Sve je, zapravo, ističe Moslavac, imalo svoje značenje. Pa tako je i davanje djevojci božićne jabuke, značilo da je muškarac želi za svoju ženu.
‘Božić pripada djeci, slavi se u užoj obitelji, doživljava se kao vjerski blagdan na koji se strogo poštuju zabrane i tabui. Nova godina pak pripada odraslima, slavi se javno ili s prijateljima. U suvremenom svijetu doživljava se kao profani praznik. Nova godina se dočekuje neobuzdano, dopušteni su ispadi’- zaključila je predavanje Slavica Moslavac, od koje su večeras okupljeni učitelji čuli i mnoštvo zanimljivih legindi, vjerovanja, kao i povijesnih podataka- prve jaslice postavio je sv. Franjo Asiški u talijanskom mjestu Grecciju 1223. godine, dok se prva božićna čestitka pojavila u Engleskoj u 19. stoljeću. ‘Ako nekome niste u mogućnosti Božić čestitati uživo, pa čak niti nazvati kako bi se barem čula živa riječ, nemojte slati SMS-ove jer to je potpuno bezvrijedno’- poručuje nam Slavica Moslavac.
