U mojem kvartu se već godinama njeguju dobri običaji čiji je rezultat ugodan suživot i blagostanje stanovnika Zelenog Brijega. A to podrazumijeva da se prije odlaska na redovite obaveze ili posao, tko ga još ima, nađemo na jutarnjoj kavici ili čaju u nama omiljenom, kultnom kafiću Piccadilliy-u. Taj svakodnevni obred nema zadani krajnji cilj nego je to mješavina specifične socijalne ovisnosti o ljudima i blagog unutarnjeg nemira da možda niste nešto propustili ako se ne pojavite i čujete što se desilo u kvartu, koji su današnji planovi i što se misli sutra. Jasno je kao dan, da nema razgovora bez politike i da gotovo svaka diskusija započne ili barem završi na kojoj dnevnopolitičkoj temi. Za takvo što ne treba posebna inspiracija, dovoljno je samo prolistati novine, naglas pročitati naslove pisane velikim, masnim slovima i borba je već zametnuta. Netom par sekundi se jasno vidi tko zastupa koju opciju i tako se spontano podijelimo po interesnim sferama.
Moja je osobna taktika slijedeća : već pri dolasku,nabrzinušacnempo neuređenom parkiralištu i naslonjenim biciklima na živicu, kakav je sastav već pristigao i u onih par koraka do ulaza smišljam napad. On mora biti munjevito brz da protivniku ne date mogućnost uzvrata. Vrata još nisu niti zatvorena, a vi nižete rečenice jednu za drugom pa makar i ne bile suvisle i sa sadržajem. Bitna je dinamika glasa i samopouzdanje da odbijete prvi pokušaj kontranapada. Ako to preživite da u slijedećih pola minute netko drugi otvori vrata i da se svi zajedno okomite na novopridošlicu znate da ste imali sreću jer će se sva negativna energija usmjeriti na njega i on postaje cilj i lovina, a vi ostajete pošteđeni. No nekada vas sreća iznevjeri pa se nemate kako izvući od pogrda, neukusnih dobacivanja i provokacija nego je sigurno najpametnije zavrnuti rundu i riješiti na kulturan i dostojanstven način sve prijepore i političke nesuglasice. Na tom smo političko-pragmatičnom konsenzusu svi ujedinjeni, prijateljski raspoloženi i razumni. Eto, takva su naša svakodnevna jutra i tako započinjemo radni dan.
Tu našu prirodu i ćud vrlo dobro poznaje vlasnik kafića, tolerantan čovjek širokog spektra razumijevanja za psihologije i specifične naravi pojedinaca tako da svakom svom klijentu prilazi na originalan, jedinstven način. Ta sposobnost se ne uči u školama i institucijama nego direktno u realnosti života. On je naš autoritet i neprikosnoven u odlukama. Njegova je zadnja i zato ga zovemo vrlo jednostavnim imenom : Gazda! To poštivanje Gazdine riječi je nepisano pravilo i tu se ne treba mučiti mišlju zašto tako mora biti jer jednostavno je: tako mora biti, takvi su običaji, veži konja gdje Gazda kaže i ne propitkuj previše. Neke se stvari znaju i podrazumijevaju, ne brini jer uvijek ima tko misli i ništa nije bez razloga. Tvoje je da poštuješ autoritete. Točka!
Nisam jednom pomislio da kako bi bilo da jedan od nas bude nešto u Politici pa da sve ove kritike pokuša pretočiti u djelo i napravi onako kako ljudi govore. Demokratski! Tu se čuje toliko dobrih i pametnih ideja da vam nije jasno pa kako se nitko toga nije već dosjetio i napravio kako“ narod hoće“. Uvijek je suprotno, kontra onih očekivanja koje mi nosimo u svom biću. I letimičnim pogledom možete odabrati ljude s raznim vrlinama i osobnostima, različitih struka i znanja, sposobnosti, ali zajedničkog htijenja. Da nam svima bude bolje nego što jest. To je univerzalni stav moje jutarnje ekipe na početku dana uz kavicu, kapučino, čaj. Nakon tog obreda jedan po jedan otpadamo, pomirljivo otpozdravljamo jedni drugima i odlazimo u stvarnost. I svaki korak je sve teži i teži kako se udaljavamo od mjesta u kojem smo u tih pola sata zaboravili na stvarnost ili smo od te iste radili skeč, igrokaz, grotesku.
Vrativši se u realnost ne mogu si objasniti ni gdje se izgubila ona lakoća ignoriranja svijeta oko sebe, kako je moguće da me smeta Milanovićevo prenemaganje ili Grčićev bedasti optimizam. Milanović nešto objašnjava novinarima po pitanju INE, a onda se na kraju rečenice frajerski okrene jednom i šeretski namigne kao imam ja asa u rukavu, ne bojte se,zavaljat ćemo mi Mađare. I inače su mu zadnje rečenice glupave i to samo iz jednog razloga jer tim suvišnim rečenicama želi postići nekakav efekt kako je on najpametniji. I ispadne tulav. I to redovito čini. Znači da je toliko samouvjeren da to što radiradi dobro i da kritike na njegov račun nemaju učinka. Tvrdoglavi tvrdoglavac je on, oslobođen svakog osjećaja za realni svijet oko sebe, za običnog čovjeka iz kafića, ili vozača tramvaja, servisera bijele tehnike ili običnog vlasnika pajzla. Čak i vlastitu empatiju izražava kroz diskurs hladnog činovnika, hladnijeg nego je zima na Grenlandu.
Na temelju tih osobina možemo zaključiti da je potpuno logično što se ne želi pojaviti pred Ministarstvom branitelja i što odbija njihov poziv da se sastanu pod šatorom u kojem borave već nekoliko tjedana. O njihovim razlozima neću jer oni čak i nisu suština problema nego je kvaka u tome da premijer ne želi na noge braniteljima jer, tobože, on predstavlja instituciju pa tu instituciju trebaju poštovati i branitelji. Tako on rezonira i dosljedno je tvrdoglav. Predsjednik države i predsjednik Sabora su ipak iskusniji ljudi pa su se pojavili što zbog pritiska javnosti što zbog vlastite sućuti za invalide-ratnike. Milanović u dubini svoje duše osjeća da će njegov poraz biti istog trenutka kada prvi lahor emocija pokrene onu drugu stranu vlastite osobnosti. Jer ne može se biti bešćutan samo zato što ste pročitali na runjake knjiga, na vrijeme diplomirali, gradili besprijekornu karijeru u Ministarstvu. Bešćutan je jer on misli da je to manifestacija muškosti, da je u djevojčinim očima on mačo tip. On u tome i uživa jer nema životnog iskustva i ne zna stare mudrosti i izreke u kojima je na koncizan način sažet život u jednoj rečenici.
Ne zna on kako je razglabati i polemizirati na jutarnjim kavama sa ljudima koji se za život bore po pravilima koje kroji i Milanović. I svi takvi koji nemaju hrabrosti ući u lokalni kafić i prodiskutirati svježe novinske teme i naslove nisu u stanju voditi i najmanju društvenu organizaciju, a kamoli Državu. Državu treba željeti, voljeti i osjećati u duši, a iza toga sami po sebi dolaze ponos i odgovornost za tu istu Državu.
