Koja je, po definiciji, zadaća gradskih komunalnih poduzeća? Odgovor: da bi svojim građanima pružili kvalitetnu komunalnu uslugu po najmanjoj mogućoj cijeni. Da li se išta u suštini mijenja ako umjesto „najmanja moguća cijena“ kažemo „optimalna cijena“. Ili „najpovoljnija cijena“. Kakav god pridjev upotrijebimo za cijenu ona će krajnjem korisniku uvijek biti visoka što dokazuje veliki broj neplatiša komunalnih usluga jer jednostavno je, narod nema od čega plaćati svoje obaveze.
Vi malo stariji, a još uvijek dobrog pamćenja, sjećate li se da je ikada ijedan račun za vodu, odvoz otpada, struju bio manji odnosno da je ikada došlo do smanjenja cijena. Nikada! Kada se i pokušavalo pokazati da je nešto jeftinije znali ste da negdje postoji kvaka 22 i da ćete već negdje platiti svoju naivnost. Više nismo naivni, ali da nada umire posljednja to znamo jer kako bismo onda još uvijek egzistirali da se ne nadamo boljemu. Mladi u to ne vjeruju i masovno traže izlaz u iseljavanju što bi nam svima trebao biti zvono na uzbunu. Ako nije odveć kasno.
Što može učiniti gradski sustav? Može li Grad utjecati na privlačenje investicija pa tako posredno i na nova zapošljavanja što su u političkim kampanjama često dana obećanja. Ako gradovi imaju zadatak da osiguraju komunalni standard građana i da svoj proračun uglavnom koriste u te svrhe na koji bi način onda mogli pomoći eventualnim investitorima? Na tim se pitanjima često lome koplja pa su argumenti bitno drugačiji ako su zagovaratelji te opcije na vlasti odnosno u oporbi.
Grad može utjecati npr. na visinu komunalnog doprinosa, komunalne naknade, cijene priključaka, ubrzati dobivanje potrebnih dokumenata i sl. No da li je to dovoljno da bi se netko danas usudio doći u Hrvatsku i investirati svoje novce. Teško i to nam dokazuje stvarnost. Od toga nije pošteđena niti aktualna sisačka vlast i mogu oni mantrati koliko hoće o tome da će neki njihov potez potaknuti investicije to jednostavno danas nije moguće i po meni bi se trebali okrenuti samima sebi. Rekao bi narod: uzdaj se u se i u svoje kljuse.
Je li luda ideja da se gradski sustav i gradski proračun stave u funkciju opstanka malih obrta, malih i srednjih privatnih poduzetnika na način da se dio sredstava iz proračuna zavrti kroz projekte koje će izvoditi te male ekonomije? Hajdemo barem pričati o tome pa ako je ideja loša, odbacit ćemo je, ništa ne košta. Jedan primjer: ako se dogovorimo da će sve škole ići u obnovu, recimo, sanitarnih čvorova i za to se u proračunu osiguraju sredstva, pa se preko Obrtničke komore organiziraju mali građevinski obrti koji će moći planirati svoje kapacitete da izvrše taj posao. Cilj bi trebao biti da je što je moguće više obrta uključeno u taj posao. Oni bi na sebe vezali i nekoliko trgovina opremom, keramikom, vodovodnim materijalom i sl. Tako bismo imali zatvoren krug gdje je smisao da sredstva ostanu što je moguće duže u sisačkoj ekonomiji. Kritičari će odmah reći da je protuzakonito protežirati domaće izvođače, a ja spremno odgovaram: upravo moramo raditi po Zakonu i nikako drugačije. Jer ne može biti da nam danas u Sisku rade firme iz drugih dijelova Hrvatske, a iz Siska nitko. To nije normalno i na to ne smijemo pristati. Ne može netko biti jeftiniji od domaćeg pa da je udaljen i 20-tak kilometara od Siska jer upravo ima veće troškove, samo prijevoza.
Hajdemo dalje. Može li Gradska tržnica biti na usluzi proizvođačima na način da im logistički pomogne u traženju novih tržišta, da preko svojih stručnjaka pomogne u samoj proizvodnji, da im pomogne u otkupu proizvoda koji Tržnica onda može brendirati, pakirati i distribuirati dalje. Grad daje Tehničkoj kulturi određena sredstva za razvoj tehničke kulture što je sasvim u redu, ali može li taj isti Grad uvjetovati da će te tehničke udruge proizvesti malu sušaru za voće, povrće, sjeme koje će se preko Tržnice ponuditi proizvođačima koji se time bave. Na taj način bi stručno osoblje gradskog poduzeća imalo jasan zadatak koji bi bio mjerljiv po uspješnosti, Grad bi znao za koje projekte su sredstva dodijeljena udrugama, a poljoprivrednik bi imao opremu koju bi kroz svoje proizvode amortizirao. A sve to bi u svojim radionicama izradili domaći metalci. Na taj način smo ponovo zavrtjeli sredstva u vlastitom, gradskom ekonomskom želucu.
Ideja treća. Socijalnim kategorijama treba omogućiti dnevne egzistencijalne potrebe i za to se odvajaju sredstva u proračunu. Pošto je naše društvo na sreću još uvijek socijalno osjetljivo i solidarno protiv davanja socijali mislim da nitko nema ništa protiv. Ali okrenimo ploču i recimo: zašto da dajemo gotove novce kada se isti mogu upotrijebiti za proizvodnju tih istih namirnica koje trebaju potrebitima. Povežimo gore spomenutu Tržnicu, lokalne poljoprivrednike, obrtnike, Tehničku kulturu sa onima koji koriste njihove proizvode i evo ti lanac lokalne mini-ekonomije koja je financijska proračunska sredstva okrenula u svojem lancu. Ako bi se takav način razmišljanja koristio i za druga područja i kulturi, obrazovanju i prosvjeti, odgoju djece dobili bismo širi krug „proizvođača“ sa krajnjim korisnicima. Je li te ideje moguće inkorporirati u današnji sustav?
Hajdemo barem probati. Kao osvjedočeni lokal-patriota uvijek ću radije kupiti domaću jabuku pa makar ona bila i ružnjikava nego one plastične jedna nalik drugoj. A znam i dosta ljudi koji slično razmišljaju.
No, budimo korektni i priznajmo sebi samima da je kod nas nekada mentalitet prevlada nad racionalnošću. Ne možemo iz te kože preko noći, ali nas svakodnevne prilike prisiljavaju da malo korigiramo neke tvrde stavove iz prošlosti iz jednostavnog razloga: treba preživjeti i opstati. A opstaju samo oni koji imaju moć prilagodbe na nove uvjete života.
Može li to pokrenuti politika? Može ako hoće. I ako to žele građani. Ja bih to želio.
