Znate li za sindrom kuhane žabe? Kada biste žabu bacili u vruću vodu ona bi refleksno iskočila van zbog osjećaja topline odnosno ugroženosti, a kada je stavite u hladnu vodu pa je postepeno grijete žaba će mirno čekati da je skuhate. Taj prirodni fenomen nije svojstven samo za žablji svijet nego i u našim humanim odnosima često primjećujemo tehnologiju „kuhane žabe“. Jasno da se taj termin koristi kao metafora kada hoćemo pokazati kako funkcioniraju određeni društveni mehanizmi pa nam je kroz svoj višeslojni sadržaj takav oblik usporedbe razumljiviji i prihvatljiviji za shvatiti smisao nego da analiziramo opširne znastvene hipoteze.
Mi se kao društvo već predugo grijemo na tihoj vatri i umjesto da smo na vrijeme iskočili iz lonca, još dandanas se krčkamo, meškoljimo u vlastitom sosu, a koža nam je sve napetija i napetija pa je dovoljan i jedva mali prijateljski dodir po ramenu da se raspuknemo na sve četiri strane svijeta. Neki od nas pribjegavaju raznim smicalicama kako doskočiti realnoj situaciji na način da izbjegavaju konflikte, idu na pilates, meditiraju, pohode raznorazne radionice za borbu protiv stresa i još je mnogo mogućnosti i tehnika koje nam se nude na tržištu.
Mnogi izbjegavaju prijatelje jer danas niti prijateljstvo nije besplatno pa ako te kolega s posla prvi primijeti na drugoj strani ceste i pozove na piće ti odmah refleksno- uljudno odbijaš poziv opravdavajući se kako žuriš obaviti neodgodiv posao i ima vremena neki drugi puta, a ustvari brzinom munje ti je kroz glavu prošla računica da je kolegijalno vratiti rundu, a to je najmanje toliko kuna koliko upravo imaš u svom „šajtoflu“. Ustvari, a što će ti novčanik za tako skromni džeparac, to možeš držati u najmanjem džepu hlača.
Niti sram koji osjećaš nije zanemariv, jer sam znaš da nemaš za obaviti nikakav posao i da jednostavno muljaš, lažeš, izvlačiš se nespretno s dozom neugode jednog pubertetlije kojeg su uhvatili u nedoličnoj radnji. No prijatelj ti prihvaća opravdanje pa čak je izgleda i njemu laknulo jer će i njemu ostati današnji džeparac netaknut, a opet, on je bio taj koji je prvi pozvao na rundu, ali ti nisi htio. Što se njega samoga tiče savjest mu je potpuno mirna pa ako bude prilike, od tebe očekuje da drugi puta ti budeš prvi i pozoveš na nešto kratko.
Mi, srednjih godina već imamo dovoljno iskustva da se na takav način iskoprcamo iz neugode jer ipak smo odigrali puno utakmica gdje se trebalo izvući neokrnjeno i s najmanjom ozljedom no mlađe generacije to tek trebaju naučiti. Ali od koga će učiti? Sin već duže vrijeme zna da ne može očekivati i najmanju siću da odvede curu u kino ili na sok. Pa tko uopće više ide u kino? Postoji li u Sisku kino? Imaš li ti sine uopće curu ili me muljaš kako bi s dečkima kupio jeftinu cugu i naroljani pjevali u parku? Ako ti treba džeparac, snađi se! U tvojim godinama ja sam radio preko Student servisa, prao stubišta, pilio drva, svirao po svadbama. Shvati me, ja jednostavno ti nemam što dati. Nemam!
Kako je moguće da sam još do jučer mislio kako će mi moje rezerve, u raznoraznim oblicima, biti dostatne za nedajbožekrize, a sada ne da se ubrzano tope nego ni ne vrijede kao što sam mislio u vlastitim kalkulacijama u prošlosti. Kako je moguće da za onaj komad šume ne mogu dobiti niti polovinu za koliku sam je sam kupio ili porez na građevinsko zemljište je bio toliki da danas mogu za isti iznos poreza kupiti to istogradilište.Tko je tu lud? Kako može nešto biti vrijedno jučer, a danas ne? Vratite se na početak priče i zagledajte se u vlastiti život i iskreno recite zar vas ne podsjeća na kuhanje žabe. Sve ide polako,svojim tokom, vrijeme lagano prolazi, a mi se kuhamo a da toga nismo svjesni ili oportuno čekamo bolja vremena. Ma kada bismo i znali kako si pomoći? Neka me lagano kuhaju, ali još nije toliko vruće da ne bih mogao u svakom trenutku iskočiti van iz lonca. Ima vremena. Kada baš ne budem više mogao izdržati onda ću trznuti zadnjim perajama i hop! evo me na suhome i idemo dalje.
No nije to tako jednostavno. Već smo toliko skuhani da su nam mišići atrofirali, a nekako i nismo baš svaki dan pri volji. Ugodno je toplo i što ću vani na hladnome. Neka prođe još samo ova zima pa ću već na proljeće nešto smisliti. Napravit ću mjesta u garaži za nekakav poslić, mali, pa ne tražim ja puno. Onoliko koliko je dovoljno da sinu dam za džeparac, a da se ne moram sramotiti pred djetetom da nemam ni tih par kuna koje su njemu dovoljne za pubertetsko dostojanstvo. Čak se i taj višak nepotrebnih stvari može unovčiti na muškom placu pa s tom zaradom se već može nešto učiniti ako uložim u pravi poslić. Već sam rekao: ne veliki, mali poslićak za neka se nađe.
Kome danas trebaju stare skije, pancerice, nakovanj, plastično bure za kiselenje zelja, automatik neregistriran već dvije godine, hrpa vijaka i matica. Kada se toga skupilo, bože dragi, da čovjek niti bicikl više nema gdje staviti, a kamoli automobil, a za njega sam tu garažu radio. Zar je zimnici mjesto u garaži? Sve te police je trebao napraviti, a da ne znam to sam, koliko bi me koštao majstor i gdje bih ja stigao kada bih za sve plaćao . Ne bih imao ni za papriku. Dok se radilo u Željezari bilo je i vijaka i matica i čavala i kuglagera i elektroda i sve se dalo napraviti, samo ako znaš i ako si pravi majstor. A ja sam to znao i zato je moja garaža meni uvijek bila inspiracija i izvor zarade. Znalo se nešto zavariti, napraviti koja ograda, kakva bravarija. Dok nisu izmislili haubu ispod haube tu smo, u toj mojoj garaži, bogme popravljali susjedima njihove šklopocije. Promijeniš disk-pločice, gornje i donje kugle i evo ti stotka samo za rad. A što sam potrošio? Svoja leđa? To ne računam jer kada bih još i to uračunao onda se ništa pod kapom nebeskom ne bi isplatilo. A meni se ipak isplati. Žena želi nove zavjese.
Kada sam frustriran, a često jesam, onda me raznorazni fićfirići i lokalni političarčići imaju me čuti. Da se mene slušalo još dok je bilo vrijeme sigurno ne bismo bili u ovoj situaciji i ne bi svaka šuša bila na vlasti i drmala našom privredom. Našom jer smo je mi stvorili. Sve što vidite mi smo to stvorili i mi ćemo, ako treba, rušiti ovu korumpiranu bandu, lopove i niškoristi. Tko uopće glasa za svu tu bagru i bulumentu? Ja sigurno nisam, jer da se mene pitalo…..
Kuhamo se mi lagano, kuhamo, a ne iskačemo van iz lonca. Ipak su ti mehanizmi stvarani tisućljećima toliko snažni i provjereni da uvijek i u svakom trenutku jednako funkcioniraju kao i u predindustrijsko doba ili, kao u predpolitičko doba. Sve je isto, samo se kuha druga žaba.
Za kraj, evo jedna priča kako su seljani tražili od velečasnog da izmoli kod Boga da pošalje kišu: Došli tako oni svećeniku da ga zamole za pomoć jer bi trebalo uputiti molitve za spas usjeva pošto je suša i prijeti da uništi to malo što je preostalo. „Nije to meni problem, ja ću izmoliti sve što je potrebno da nam Bog usliši molitve, to mogu kaže svećenik, ali morate mi reći koji dan biste vi kišu.“
Nekoliko je seljaka radosno poskočilo jer im se već vidjelo rješenje njihovih briga pa povikaše: „Odmah u ponedjeljak, pope, ponedjeljak je najbolje da bude kiša“. No među ostalom nekolicinom je krenulo nezadovoljstvo, pa zašto u ponedjeljak baš kada oni spremaju sijeno. Nije dobro da im pokisne. Bolji je utorak ili čak srijeda. No nekoliko istom skoči:“Ma nikako tada jer mijenjamo krov.“ Dalje možete logički sami zaključiti da niti jedan dan nije bio dobar da im velečasni osigura kišu jer je uvijek netko imao drugačiju ideju i drugi dan bi bolje odgovarao.
