Imate li ijedan smisleni, logičan, opravdan razlog da biste krenuli u avanturu otvaranjem vlastite firme i postali poduzetnik, obrtnik ili vlasnik odnosno direktor poduzeća s ograničenom ili bilo kakvom drugom odgovornošću? Da ste sami sebi gazda, da ne ovisite o nikome, sami da određujete koliko ćete raditi, u kojem radnom vremenu, da možete uzeti pauzu za kavicu kada vam se prohtije i na kraju da uživate u svim pogodnostima koje nudi rad u vlastitoj, privatnoj firmi.
Devedesetih godina prošlog stoljeća kada je socijalizam ubrzano gubio bitku s nadolazećim kapitalističkim vjetrovima dovoljno je bilo da imate nekakav karavan ili auto kojeg ste rušenjem zadnjih sjedala pretvarali u teretno vozilo, sobicu s telefonskim priključkom i faksom, nekakvo uvjerenje na temelju kojeg ćete registrirati određenu djelatnost i firma je bila spremna za rad i borbu na tržištu. Tako su preko noći niknuli diskonti za prodaju pića, trgovine mješovitom robom, radionice za proizvodnju plastičnih vrećica, proizvodnja komponenti za velike sustave i slično.
U socijalističko doba ste mogli registrirati dopunsku djelatnost uz redovan posao s ciljem da dodatno zaradite još koji dinar, a država je maštala o tome da će se na taj način suzbiti siva ekonomija. Takav način poslovanja je neke poduzetnike promovirao u vodeće menadžere budućeg, kapitalističkog sustava. Neke djelatnosti naslonjene na velike socijalističke sustave su zaista u relativno kratkom roku stvarale za ondašnje uvjete vrlo bogate pojedince koji su unijeli duh poduzetništva odnosno kapitalističkog načina razmišljanja u socijalističke mastodonte. Ono što nije smio direktor društvenog poduzeća to je napravio njegov kooperant iz male privatne firme i ta je koegzistenicija bila preteča novog ekonomskog diskursa odnosno našeg suvremenog hrvatskog kapitalizma.
Nakon Domovinskog rata se očekivao gospodarski rast što je i logično, jer porušenoj zemlji treba svega, a kada je potražnja veća i proizvodnja raste. Rastom proizvodnje dolazi do povećanog zapošljavanja, zapošljavanje nosi državi razne porezne doprinose, itd.itd. već znamo kako se taj krug zatvara i imalo ekonomski logičan poduzetnik već ima ideje što i kako bi trebalo raditi u tim situacijama. Građevinska industrija kroz svoj želudac probavlja mnogo djelatnosti tako da jednostavno rečeno, treba nam svega i svačega i niti jedan posao nije suvišan. No, mnoge male građevinske firme su u obnovi propale. Zašto? Najbolje je ne spekulirati jer samo poduzetnici u toj branši mogu o tome relevantno pričati. A razloga je mnogo. Jedan od njih je da nismo unapređivali vlastitu proizvodnju i ugrađivali vlastite komponente u krajnji proizvod nego je jednostavnije bilo uvoziti, na granici ubrati PDV i carinu, puniti proračun i krčmiti ubrano vrhnje. Kada se model potrošio odnosno kada je došlo do zasićenja tržišta, pada kupovne moći , shvatili smo da ulaganje u nekretnine ne daje dugoročno pozitivne efekte pa danas govorimo kako izgrađeni, a neprodani stanovi predstavljaju „mrtvi kapital“.
Po istoj toj logici i izgrađene ceste su mrtvi kapital jer navodno više troše nego što se ubere od cestarina pa ih je najbolje prodati. A one će u skladu s takvom politikom nekome više vrijediti i donositi dobit, a mi ćemo s jednokratnim iznosom pokrpati dio duga. Što dalje? Da bismo krpali dug na taj način morat ćemo prodati šume, vode, željeznicu, more, brda jer složit ćemo se u jednome: kada vodite politiku da se ništa ne isplati onda je bolje dati strancu da za male pare to isto kupi i da se njemu isplati. A njemu će se itekako isplatiti. Ako ne njemu, jer čovjek je već u godinama, isplatit će se njegovom djetetu, unuku, praunuku i šukununuku. A naši će unuci ostati golaći i gledati kako se drugima sve isplati. Smijemo li pristati na takvu logiku i takvu računicu koju nam uporno serviraju aktualni vlastodršci pa osluškuju bilo javnosti da vide reakcije po njihovim genijalnim umotvorinama. Onaj smiješni lik Hajdaš-Dončić sebe želi prikazati kao modernog političara koji razumije suvremene ekonomske tijekove i misli da će nas upotrebom engleskih kovanica impresionirati i uvjeriti kako su njegove ideje pametne i da je on dorastao toj materiji. Kao i još smješniji lik Maras koji isto tako ne luči razliku između silikona i silicijske doline. Vjerojatno drži da je sve to negdje na Siciliji. Nemojmo cjepidlačiti i paziti na svaki njihov lapsus jer su oni toliko zauzeti razmišljanjima kako pokrenuti proizvodnju odnosno. preokrenuti negativne ekonomske trendove. A mi ga tonemo li tonemo. Zar itko više elementarno racionalan može išta više očekivati od ovako nesposobne vlasti? To je samo figura i retoričko pitanje jer odgovor se nameće sam po sebi. Ovoj dvojici dodajte još i ekonomskog genija i stratega Grčića i već možemo razmišljati o osnivanju Cirkusa.
Da se razumijemo, organizacija cirkusa nije bezazlena i ovdje nikako ne bih želio povrijediti svakoga tko se raduje onih dva sata pod cirkuskom šatrom. Za funkcioniranje jednog takvog organizma kao što je cirkuska grupa, osim akrobatskih vještina morate imati i organizacijske vještine jer i jedna promašena sekunda može biti kobna za ljude na trapezu. Tu je i glazbeni orkestar koji također mora biti savršeno usklađen sa točkom koja se izvodi. Publika neće tolerirati neusklađenost, nekvalitetu, ispadanje iz ritma, loš dojam. A Cirkus živi od publike.
Šef našeg Cirkusa bi mogao biti, recimo, Zoran Milanović. Jer i šef mora imati svoju točku, a on je za klauna rođen. Voli od ozbiljnog predmeta svojim verbalnim eskapadama napraviti smijuriju, a to je upravo ono što nam u Cirkusu treba. Vrdoljak bi mogao vaditi zečeve iz cilindra. Opačićka? Ona bi po areni samo trebala prošetkavati i to bi već izazivalo salve smijeha. Možda koji puta pućnuti usnama da razgali radničku klasu u prvom redu. Tko je još smiješan za umrijeti od smijeha? Mrak-Taritaš bi mogla gatati iz staklene kugle i čitati budućnost npr. kada će onih par slavonskih sela biti obnovljeno, patuško Zmajlović, onda ovaj novi za zdravlje koji upire prstom na svog bivšeg kolegu itd.itd. Ekipa za Cirkus je rođena da bi čak mogla konkurirati MontyPaytonu.
Mi u Sisku već imamo MontyPaytona i to ga nisam prozvao ja, nego je sam prispodobio jednu situaciju u kojoj je vladala atmosfera kao i kod Paytonovaca. No, pošto su ti likovi iz kultne serije spremni na svaku vrstu opačina, izrugivanju svega oko nas, izvrću i sprdaju se sa izjavama umova iz ministarskih kabineta, izruguju građanskom moralu, kleru, vojsci, ćudoređu onda je usporedba sa njima već na granici ironije, cinizma i neozbiljnog razgovora. Tako da je naš sisački MontyPayton doveo aktualnu vlast pred zid svojom duhovitom primjedbom jer je i sam sudionik te vlasti. Meni osobno se takva eskapada sviđa, ali hoće li se svidjeti i njegovoj šefici to ćemo vidjeti. No već je veliki napredak da su sebe počeli nazivati pravim imenom: cirkusanti.
