Autor: Aleksandar Milošević
Ništa od škotske neovisnosti. Na referendumu 18. rujna 55 posto građana izjasnilo se za ostanak Škotske u sastavu Ujedinjenog kraljevstva Velike Britanije. Vladi u Londonu pao je kamen sa srca, a premijer David Cameron nije krio oduševljenje rezultatom škotskog izjašnjavanja.
Odluka Škota da ostanu u Velikoj Britaniji znači svakako politički opstanak Cameronna i njegove vlade. Teško bi opstao i ostao u Downing streetu 10 da su Škoti rekli zbogom Londonu.
Što je međutim s poraženima? Kakva je politička sudbina aktualnog škotskog premijera Alexa Salmonda i njegove, u Edinburghu vladajuće, Škotske narodne stranke? Odlaze li oni ili ostaju na političkoj sceni? Ma kako to čudno zvučalo, vjerojatno Salmondov položaj, što se birača tiče, ostaje nepromjenjen. On je i dalje neosporni lider škotske političke scene, a rezultat referenduma donosi Edimburghu nove pogodnosti u, ionako velikoj, autonomiji. Kako je to moguće? Krenimo redom i zavirimo u povijest.
Škotsko kraljevstvo, kao suverena država, spominje se još u 9. stoljeću. U 14. stoljeću Škoti i Englezi nekoliko puta ratuju ali Škoti uspjevaju zadržati samostalnost. Tijekom narednih nekoliko stoljeća škotsko-engleski odnosi su se mjenjali, mjenjali su se i vladari da bi 1707. godine Edinburgh i London sklopili Ugovor o Uniji. Tim dokumentom nastaje Ujedinjeno Kraljevstvo Velike Britanije u koju ulaze Engleska,Wales i Škotska. Istim dokumentom dokinut je parlament u Edinbourghu, a svu zakonodavnu vlast dobiva središnji parlament u Londonu, Sjedište tog parlamenta do danas je u palači Wenstminster i to je ostao sinonim za središnju zakonodavnu i političku vlast u Velikoj Britaniji. U 20. stoljeću u sastav Velike Britanije ulazi i Sjeverna Irska, nakon okončanja irskog ustanka za neovisnost.
Škoti se nisu nikada, unatoč potpisanim dokumentima, pomirili s nestankom svog parlamenta, videći u njemu dokaz svog nacionalnog identiteta i povjesnog kontinuiteta.Političkim, ali i oružanim akcijama tražili su povrat parlamenta.
Kada su 1997. u Londonu došli na vlast laburiisti , premijer Tony Blair obnavlja škotski parlament, želeći na taj naćin smanjiti političke napetosti u zemlji. Sa obnovom parlamenta Škotska dobiva i znatnu autonomiju u području zdravstva, poreza, gospodarskog planiranja i socijalne politike i školstva.
Škotska narodna stranka pobjeđuje 2007. na parlamentarnim izborima u Škotskoj i čelnik te stranke, Alex Salmond, najavljuje da će organizirati referendum o nezavisnosti i odlasku sjeverne pokrajine iz sastava Velike Britanije. Ponavlja to i 2011. godine, kada on i njegova stranka uvjerljivo pobjeđuju na izborima.
U Londonu nisu isprva ozbiljno shvaćali Salmondove najave i prijetnje da će nezavisna Škotska preuzeti korištenje naftnih i plinskih nalazišta u Sjevernom moru. Vrijednost zaliha tih energenata procjenjuje se na 2,4 trilijuna funti. (Trilijun je broj sa 15 nula). Uz ribarstvo, brodogradnju i izvoz whiskyja (60 posto ukupnog izvoza Velike Britanije) to su po Salmondu bili čvrsti temelji za škotsku neovisnost. Uz to, najavio je da će neovisna Škotska zatržiti povlačenje britanskog nuklearnog arsenala koji se, većim dijelom, nalazi u bazama i lukama sjeverne pokrajine.
U Londonu napokon shvaćaju da Salmond i njegove pristaše neće odustati od referenduma i 2012. godine britanski premijer David Cameron i Alex Salmond u Edinburghu potpisuju dokument u kojem se definira sadržaj referenduma i referendumsko pitanje.
Isprva se činilo da Salmond i njegovi sljedbenci nemaju velikih izgleda, Međutim, kada su ispitivanje raspoloženja javnosti pokazala rast broja onih koji žele izlazak Škotske iz Ujedinjenog Kraljevstva, London je, gotovo u panici obećao Škotskoj nove autonomije u oblasti poreza, zdravstva i gospodarstva, Najavio je i izdašna sredstva iz britanskog proračuna. Posljednjih dana, prije održavanja referenduna, u kampanju su se uključili svi vodeći političari u Londonu, vladajući konzervativci i njihovi koalicijski partneri liberali, kao i oporbeni labursti.Rezultat se zna, 45 posto Škota billo je za odlazak iz Velike Britanije, 55 posto za ostanak.Velika Britanije će, bar za narednih nekoliko godina, ostati velika.
Rekosmo , Alex Salmond vjerojatno se ne mora brinuti za svoju političku budućnost. Svojom upornošću uspio je do temelja prodrmati političke institucije u Londonu, uključujući i samu Kraljicu. U Dawning stretu su bili u panici, a Škotska je dobila još veću autonomiju i najavu obilnog dotoka novca iz britanskog proračuna. To su velika postignuća, za to je zaslužan prije svega Alex Salmond.
Ipak, London ne može odahnuti. Postoje naznake da će ustupke, slične onima koje je izborila Škotska, tražiti i Wales, Engleska, Cornwall i Sjeverna Irska. Tu je i pitanje Europske Unije. David Cameron je najavio da će 2017. godine raspisati referendum o ostanku Velike Britanije u EU. Prognoze govore da bi se većina Britanaca izjasnila za izlazak Ujedinjenog Kraljevstva iz europske obitelji. Osim, naravno, Škota koji su žestoki zagovornici zajedničke Europe. U slučaju britanskoga NE Europi, Škoti bi mogli reći kako ne priznaju takvu odluku i jedenostrano proglasiti neovisnost i ostanak u Europskoj Uniji. Na takav razvoj događaja nitko se ne usuđuje ni pomišljati.
Na kraju, ali ne najmanje važno. Škotski je referendum dao poticaj i separatističkim pokretima i težnjama u Španjolskoj (Baskija i Katalonija), Francuskoj (Korzika i Nova Kaledonija) Italiji (Južni Tirol i Veneto) Belgiji (Flandrija). A to bi moglo uzdrmati Europu poput najjačeg poltičkog i sigurnosnog potresa.
