_MG_3115

Sisački biskup Vlado Košić predvodio je u subotu 27. lipnja u katedrali Uzvišenja sv. Križa u Sisku svečano misno slavlje tijekom kojeg je za svećenike zaredio Igora Borić iz župe Križ, Ivana Ćorića iz župe Rođenja BDM u Benkovcu i Tomislava Antuna Vojvodića iz župe Loborika. U koncelebraciji bili su generalni vikar biskupije mons. Marko Cvitkušić, biskupijski ekonom mons. Zdravko Novak, prefekt Nadbiskupskog bogoslovnog sjemeništa u Zagrebu vlč. Ivica Cujzek, duhovnik sjemeništa vlč. Vlado Razum i četrdesetak svećenika Sisačke biskupije.

Na početku homilije biskup je rekao kako smo zahvalni Bogu na ovom danu i na daru sakramenta svetog reda koji će uskoro primiti Ivan, Igor i Tomislav Antun te biti pridruženi prezbiterima Sisačke crkve.

„Zahvalnost je povezana i s radošću, a radost s osjećajem odgovornosti i pitanjem, što nas čeka i hoćemo li ispuniti Božju volju koja se stavlja pred vas i pred sve nas, braćo i sestre“.

U nastavku govoreći o pročitanoj Božjoj Riječi biskup je istaknuo kako ona govori o Božjem izabranju, o uzvišenosti sakramenta svećeništva i o neprestanoj prisutnosti Isusovoj na kojega se pouzdajemo u svojem životu.

„Odlomak iz Knjige proroka Jeremije (Jer 1,4-9) govori nam kako je Gospodin izabrao Jeremiju da bude njegov prorok. Stoga je Jeremija snažno osjećao Božje izabranje, ali i svoju nedostatnost. Nije dakle inicijativa bila na Jeremiji nego na Bogu, on je započeo to djelo, izabrao ga je, dapače, dok on toga još nije bio ni svjestan – u majčinoj utrobi. Sveto pismo ‘rehem – utroba’ upotrebljava i kao naziv Božje nježnosti /rahamim = majčina utroba, odnosno: nježnost majke/. S ovim u svezi nam dolazi dvostruka misao: prvo, da se Jeremija nije gurao, nije se nudio niti želio biti prorok Božji – nego je to želio Bog; i drugo, kako je svako začeće važno, pa je već nerođeno dijete u utrobi majke izabrano da kad se rodi i odraste preuzme zadaće koje mu Bog namjenjuje. Što se tiče ovog prvog zapažanja, moramo reći da se neki kandidati doista sami nude, čak nameću, oni se baš smatraju spremni i odlučni postati Božji svećenici. Mogli bismo reći da takvi i nisu često najprikladniji jer možda imaju neke svoje interese i ciljeve, koji ne moraju biti identični s Božjima. Ipak znamo da je bilo, a ima i danas, i drugih primjera: Izaija prorok se sam nudi: ‘Evo me, mene pošalji!’, kaže.

No, očito je to jedan proces, u kojem je najvažnije da dotični ‘smjerno s Bogom hodi’ i tako postane prijatelj Božji. Pa ipak je pouzdanje svakome koji se odazove Božjem pozivu ne u njemu samome i njegovim sposobnostima, nego u oslonjenosti na Boga. Stoga Jeremija – kao da želi izmaknuti Božjem planu – odgovara Bogu: ‘Ah, Gospodine Bože, ja ne umijem govoriti, ta dijete sam.’ Očito je bio još veoma mlad i nije mogao drugo nego se osloniti na Boga. Nije imao iskustva, nije znao što može a što ne može, bojao se. Gospodin mu otvoreno kaže: ‘Ne govori dijete sam, već idi k onima kojima te šaljem. Ne boj ih se jer ja sam s tobom’. Molimo, draga braćo ređenici, da i vi znate uvijek u svojem životu zadržati to svoje djetinje pouzdanje u Boga. Moguće je da osjetimo svoju nedoraslost zvanju i obvezama koje nam se daju svetim redom, pa čak je to i dobro, ali nije dobro tada odustati i na temelju toga što nemamo iskustva i što smo na početku, bojati se i uzmicati. Izvor naše snage i optimizma nije u nama nego u Bogu na kojeg se oslanjamo i kojem se odazivamo“, poručio je ređenicima biskup.


_MG_3170


Osvrnuvši se na Evanđelje po Ivanu biskup je ustvrdio kako ono donosi radikalne Isusove riječi o umiranju i o tome kako njega slijediti znači prihvatiti i logiku pšeničnog zrna koje mora umrijeti da bi se živjelo.

„Ovo zvuči gotovo neprilično – danas o tome razmišljati, ali ja vas, dragi mladi prijatelji, moram suočiti s time: ako niste spremni umrijeti, nećete živjeti; ako niste spremni služiti Gospodinu Isusu, nećete moći ići za njim jer on poziva na potpuno sebeispražnjenje, nijekanje sebe da bi se priznalo njega; on traži prezir, pa čak i mržnju na ovosvjetski život, da bi se zadobio život vječni. To nam se čini ipak previsoko postavljeni cilj. Kao da se bojimo da ćemo – ako prekinemo sa starim navikama, ako dopustimo da nas Krist povede – previše izgubiti. Ali tko je to dobio bilo što, uspio u bilo čemu, a da se nije žrtvovao i odricao, da nije bio spreman sebe zanijekati? Pogledajmo samo sportaše koji se toliko vježbaju i more naporima i znojem, da se čini gotovo da to ne vodi ničemu, da je to previše, da to nije potrebno. Pa ipak, jedino oni koji su prihvatili takav režim samodiscipline i upornog odricanja i napora, kadri su postići vrhunske rezultate. Kada dakle tako čine oni koji se bore za propadljivi, zemaljski vijenac, kako da onda i mi koji tražimo nebesku nagradu ne prihvatimo put žrtve“, upozorio je biskup.

Na kraju još se osvrnuo na stanje u društvu i aktualnu pandemiju gdje se itekako pokazalo potreba za svećenicima i duhovnom potporom. „Očito su ljudi bili potrebni duhovne potpore pa kažu da su mnogi pratili što to i kako govore svećenici, što svjedoče vjernici i kako daju duhovnu potporu onima koji su bili osamljeni i bolesni. To je znak da su duhovni sadržaji baš najpotrebniji ljudima kad je najteže. Zato izražavam veliku zahvalnost svim svećenicima koji su se trudili biti blizu onima koji su morali ostati u izolaciji, koji su svoju dušu punili upravo utjehom neba.To, kao i briga općenito za najranjivije skupine u društvu, dobar je plod ove korona-krize koja još traje, a čini se i da se ponovno povećava“. Homiliju biskup je zaključio mislima pape Benedikta XVI. svećeništvu i molitvom Ćirila Aleksandrijskog Bogorodici.

Misno slavlje animirali su Katedralni koralisti i Katedralni zbor pod ravnanjem prof. Jelene Blašković i uz orguljašku pratnju vlč. Roberta Jakice. (SV)


_MG_3125

_MG_3207

_MG_3156

_MG_3119


Svećeničko ređenje u katedrali Uzvišenja sv. Križa u Sisku
0.00(0 glasova)
Komentara(0)