Dječak i medo

Dresiranje djece

Jednom, prije 15-ak godina ljetujući na Mljetu vidjela sam trogodišnjeg dječaka kojem je na majici pisalo: „Djeca su mali ljudi.“ Tada još nisam imala svoju djecu, ali jako mi se svidjela ta politička proklamacija, taj mali trogodišnji politički aktivist.

 

dječak i maslačak

 

Što zapravo želimo od svoje djece? Želimo li uistinu da razvijaju argumentirani način obrane vlastitih stavova? Ili pak zahtijevamo slijepu poslušnost? Ako je u pitanju ovo drugo, upitate li se ikada kako će vaše dijete ostatak života funkcionirati? Kako će se naučiti postaviti u bilo kojem datom okruženju: poslovnom, društvenom, obiteljskom?

Takva će osoba na bilo koji nametnuti autoritet reagirati pokornošću. Prevrtite film. Želite li uistinu da na svaki mobing na poslu, na svaku nepravdu i gaženje njegovih granica pokorno sagne glavu? Želite li da njegova/njezina budućnost tako izgleda? Ako vam je to skroz u redu, slobodno nastavite dresuru.

 

sad girl

 

Dresirano dijete često možete prepoznati na prvi pogled. Roditeljski autoritet nikad ne propitkuje i ponaša se kao komad namještaja; ako mu je mama rekla da sjedi i ne miče se u frizerskom salonu, ono sjedi i ne miče se u frizerskom salonu.

 

“Što je dosadnije dijete, to više roditelji, kada ga pokazuju drugima dobivaju pohvale za dobro roditeljstvo – jer imaju u kući ukroćeno stvorenje koje liči na dijete.” – Frank Zappa.

 

Roditelji su uvijek silno ponosni rezultatima svoje dresure. Njihova djeca ne pokazuju ni natruhu samoinicijativnosti. Ona su ubijena u pojam i svaka istraživačka iskra, svaka nestašna, kreativna ideja u toj djeci nasilno su zamlaćene. Nemojte se previše čuditi ako ih zateknete kako se u slobodno vrijeme iživljavaju na kućnim ljubimcima ili psima lutalicama.

Ona trpe psihičko nasilje i to nasilje po naučenom obrascu upražnjavaju na nekom slabijem. Ima jako puno djece koja bi trebala nositi majicu s natpisom da podsjete roditelje da su mali ljudi.

 

Centar Svemira

 

superheroj

 

Kako je roditeljstvo područje prepuno zamki, tako se i ovdje lako zabasa u drugu krajnost. Kada više niste u stanju reći dvije rečenice bez da vas oni prekinu, ta je druga krajnost na vidiku. Ako im pak kažete da dignu ruku kad imaju nešto za reći, oni vam gotovo zabiju ta svoja dva prsta u oči nestrpljivo tražeći riječ.

Najteže je odrediti gdje je granica i ne postoji univerzalan recept. Jedno je sigurno: što će više osjećati da ih uistinu slušate dok vam nešto govore, više će poštovati vas i naučiti slušati druge. Svakako, tom upadanju u riječ treba što prije stati na kraj dok se ne otme kontroli. Kasnije je to uistinu naporan proces.

Jedna moja prijateljica dozvoljavala je svojoj kćeri da dominira svakim razgovorom. Znala sam započinjati jednu te istu rečenicu bezbroj puta. Djevojčica je uvijek imala nešto svoje za ispričati ili za pitati čim bi netko otvorio usta. Moja je prijateljica svaki puta revno odgovarala na njezine upite prekidavši i mene i sebe sa: „Što si rekla, mila?“, „Da, da, sjajna ideja!“, „Baš si to lijepo šibom nacrtala u blatu, krasota jedna.“ i slično.

Ni jednom joj nije dala do znanja da treba pričekati svoj red ili da je to nepristojno. Ni jednom nije rekla „U redu. Sad se malo igraj sama. Želim razgovarati sa svojom prijateljicom.“ To je, možete samo zamisliti, ubilo svaku moju želju za ponovnim druženjem.

Na taj način dolazimo do druge krajnosti u kojoj djeci dajemo do znanja da su centar svijeta. Stvaramo male diktatore s ogromnim egom. Takva djeca često imaju problem kada izađu van obiteljskog okruženja u veliki, zločesti svijet koji nikako da shvati da su oni tu kako bi se sve vrtjelo oko njih. Bivaju prizemljeni grubo i bez milosti. Ni na taj im način ne činimo uslugu.

Osoba sa stavom ili poslušan robot

Svi mrzimo kad testiraju naš roditeljski autoritet, to je činjenica. I ja to mrzim. Ali trudim se gledati na to kao na vrlo vrijednu vježbu koja će im u budućnosti biti jako korisna u svim odnosima. Neka nauče razmišljati svojom glavom. Neka se nauče izboriti za sebe. To je jedna od najvažnijih lekcija kojom ih pripremate za budućnost. Na pitanje: “Ali zašto?“ nemojte da odgovor bude: „Jer ja tako kažem.“

 

sloboda

 

Koliko god me živcira što moj stariji sin propitkuje logičnost svakog mojeg suda, toliko me to i veseli jer znam da nikada neće biti dio stada. On je individualac s kritičkim mišljenjem koji će me vrlo vjerojatno dovesti do ludila, ali draže mi je i to nego alternativa. Nikad nije bio povodljiv i to mi je oduvijek bila njegova najdraža osobina.

Nikad neću zaboraviti scenu u kojoj šetamo gradom. Cesta je mokra od kiše. Nailazi neki čovjek i vragolasto mu predloži da skoči u lokvu. On ga odmjeri i ozbiljno odgovori: “Pa nemam pimice.“ On se s manje od tri godine nije dao nagovoriti na nešto što mu nije imalo smisla. Nije napravio nešto zato jer mu je netko rekao da to napravi. Razmišljao je svojom glavom. To je cilj.

 

„Čovjek koji ne misli svojom glavom, ne misli uopće.“ – Oscar Wilde

Lutke na navijanje

Djeca nisu naše vlasništvo, ona moraju smjeti izraziti osjećaje. Ona nisu lutke na navijanje koje imaju pravo na reakciju samo kad ih navijete. Ona tek grade svoju emocionalnu inteligenciju pa su njihove reakcije često nekontrolirani ispadi bijesa. Na taj način otpuštaju nakupljeni stres.

 

lišće

 

Ako im to ne dopuštate uopće ne sumnjajte da se sav taj potisnuti gnjev negdje taloži. Zapitajte se na vrijeme gdje i kada će izaći na vidjelo. Nekako i nekada će sve te negativne emocije morati otpustiti.

Je li vam bitnije da vas ne osramoti pred susjedima, u trgovini ili slastičarnici tj. pred strancima? Nije lako, znam, ali prije svega ostanite mirni jer to je vaše najjače oružje. Potom razmislite jesu li vam uistinu bitniji svi ti stranci ili taj mali divljak što se baca na terasi prepunog Vinceka. Jer vi njima, vjerujte mi na riječ, uistinu niste. Za otprilike 40 sekundi od ispada vašeg djeteta, nikad više u životu neće ni pomisliti na vas. Jesu li to ljudi koje stavljate ispred svoga djeteta? Uistinu se nadam da nisu.


 

 

Odgajate li Svijetu još jednog konformista?
4.80(5 glasova)
Komentara(0)