miljenko žamarija

Sisak i njegova okolica baštine tradicionalnu gradnju drvenih kuća pa su tako sela Pokuplja, Turopolja i sela u Gornjoj i Donjoj Posavini specifična upravo zbog takvog tipa arhitekture. Hrastova kuća na trijem je po svom obliku i gabaritima izvrsno uklopljena u okoliš, a sa ostalim drvenim objektima svjedoči o načinu i stilu života naših predaka. Nažalost, takvih je kuća sve manje  iako se raznim poticajima želi  zaustaviti njihovo rušenje i nestajanje.  Ministarstva kulture i graditeljstva nastoje zaštititi drvenu gradnju kao kulturnu baštinu, dodjeljuju se i znatna novčana sredstva domaćinstvima koja žele revitalizirati stara imanja kako bi kroz nove sadržaje  omogućile  opstanak i zadržavanje mlađe populacije na selu.

Drvena pučka arhitektura je nastala u vrijeme kada je hrastovo drvo bilo gotovo jedini raspoloživi građevni materijal, a ondašnji majstori su nadahnuto koristili tu blagodat pa su stvorili jedinstvenu gradnju prilagođenu uvjetima tadašnjeg života, hrvatsku korablju.  U njoj se rađalo,ljubovalo, veselilo i umiralo.  Drvena hiža je spomenik stilu života koji je bio duboko povezan sa prirodnim zakonima i upravo u toj harmoniji prirode i čovjeka se ocrtava i sva ljepota njenih linija. Simetrična, okićena vijencima luka, sirnicama, pletarama pčela pod krovcima, vinovom lozom, cvijećem na „oblokima“ i građevno unikatna, svaka takva kuća je rađena od tesane hrastovine, a kolike visine su bili ti drveni orijaši najbolje svjedoči centralna greda, „sleme“, čije su dimenzije jednako  impozantne,  na njenom početku i kraju.

Sedamdesetih godina prošlog stoljeća su mnogi stanovnici naših sela masovno odlazili u pečalbu ne bi li zaradili dovoljno novca da sagrade novu „zidanicu“, a stara drvena je često završavala kao ogrijev ili kao građevni materijal za manje objekte ili vikendice po brežuljcima oko Siska.

Ja sam  upravo na današnji dan, dvanaestog lipnja, prije pedeset i pet godina rođen u jednoj takvoj drvenoj hiži i moje najranije djetinjstvo je ostalo obilježeno mirisima,  slikama i zvukovima starih planjki. Svaka drvena kuća ima jedinstven ton koji se javlja pri hodanju ili otvaranju i zatvaranju vrata. I svaka vrata imaju specifičnu intonaciju tako da ukućani točno mogu razlikovati tko ih otvara i tko u koju prostoriju ulazi. I svaka „škelka“ i brava su drugačije zvučale i svaki pant na vratima je bio specifičnog zvuka. Prednja soba na katu je bila namještena sa velikim bračnim krevetom i „ladlinom“ ispod prozora na istočnoj strani, nasuprot je stajao ormar,  desno od ulaznih vrata je bio šivaći stroj „Kaiser“, a na zidu prema Savi i cesti, ispod prozora je bio masivni stol na razvlačenje na kojem je baka sušila jabuke, šljive, kamilicu , lipov cvijet i ostalo sezonsko bilje. Po zidovima su visjele uramljene fotografije mojih predaka, a nad krevetom slika Djevice Marije s djetetom u ruci i slika Isusa Krista.

Svaku večer prije spavanja izmolili bismo krunicu za mojeg, iza rata nestalog ujaka po kojem sam  i dobio ime pa bi mi tada baka ispričala  pokoju priču.  Mistična atmosfera njenih kazivanjasi se duboko mi usjekla u sjećanje i znam da joj nisam dao da ode od  kreveta dok ne bih čvrsto zaspao omamljen što od umora  što od mirisa strože i tople tuhice. Soba je grijanje imala tek od cijevi koja je prolazila kroz pod i vodila na tavan pa je zimi za odlazak na spavanje trebalo ugrijati ciglu ili crijep koji bi se stavljao pod noge.

Svakodnevni život u staroj posavskoj hiži bio je vrlo jednostavan gotovo surov i lišen bilo kakvog komfora, ali je upravo takav poticao čovjeka na promišljanja o životu, traženju novih putova i novih perspektiva. Romantična slika mojeg odrastanja nije se poklapala sa realnim životom ukućana i njihovim stremljenjima za drugačijim životom.

Svi oni koji su pokušali interpolirati nove elemente u stare hiže ponekad nisu dovoljno promišljali da li će takve intervencije narušiti izvornost i estetiku drvene arhitekture.  Zato i svjedočimo plastičnim roletama na prozorima, antenama umjesto sirnica, limenim žljebovima umjesto  krovaca, keramičkih pločica umjesto drvenog poda i slično. Novi čovjek na selu je želio podići standard života u svojoj kući, želio je toplu vodu, struju, telefon i druge instalacije. Zar mu se može zamjeriti na tome?

Međutim, struka nije dala alternativno rješenje i nije ponudila modernu arhitekturu koja bi bila derivat već postojeće, višestoljetne, drvene. Pokojni sisački arhitekt Boro Stambolija je pokušavao u svoje zgrade unijeti poneki element starih kuća, ali je ostao usamljen. Stoga su naša sela već napučena novim zidanicama, uglavnom nefunkcionalnim, hladnim i neprimjerenim za ovo podneblje, ali čovjek je između drvenjare i zidanice odabrao ovo potonje. Struja, voda, telefon, keramičke pločice, moderni namještaj su realne potrebe modernog čovjeka na selu i nije im zamjeriti što nemaju vremena za sanjarenje o djedovini jer ih realnost tjera na svakodnevnu borbu sa novim izazovima modernog života.

Dilema, kuća ili hiža? Lijepo je sanjariti u drvenoj hiži vikendom i otići kući, otuširati se i započeti novi radni tjedan.


 

Kuća ili hiža
5.00(6 glasova)
Komentara(0)

Napišite komentar